bordel muza

branje kupina

10.04.2007.

foltin

04.03.2007.

hetarea

For the elite Ancient Macedonian cavalry (hetairoi, "companions"),

 hetaerae were independent and sometimes influential women who were required to wear distinctive dresses and had to pay taxes. Composed mostly of ex-slaves and foreigners, these courtesans were renowned for their achievements in dance and music, as well as for their physical talents. There is evidence that, unlike most other women in that society at the time, hetaerae were educated. It is remarkable that hetaerae not only were the only females who would actively take part in the symposiums, but also that their opinions and beliefs were respected by men. 

 

hetaera, the Japanese geisha, and the Korean kisaeng, complex figures that are perhaps in an intermediate position between prostitutes and entertainers.

 

-  The male form of the word, hetaeros (pl. hetaeroi), signified male companions in the sense of a business or political associate. Most famously, it referred to Alexander the Great's bodyguard cavalry unit (see Companion cavalry).

20.02.2007.

UMJESTO POSVETE

"Umjesto posvete
Valovima lutala, šumom se krila
Priviđala se na emajlu sebi
Rastanak bih, možda, hrabro primila
Ali susret, bojim se, ne bih" -Ana Ahmatova
.

19.02.2007.

hold on baby(just hold on tight)

" i want my baby for me cause ... i.... but sometimes I swear I don't know Who the hell my baby is ,,, Just the bear necessities, that's all I really care about The rest of the day will be filled with doubt But this is what life and this night's about I'm working real hard I wanna hear her shout Yeah I'm working real hard I wanna hear her shout !!!!!!

14.08.2006.

**

kao što bitlsi su to rekli: sve je več rečeno. pa:)

"A rip tide is raging
And the life guard is away".the ocean doesnt want me.tom waits

uh. plima.

13.08.2006.

***


"Skopje nije film, to nije triler u kojem slutimo glavni nastan. To je koncentrat čovjekove borbe sa prirodom, ali i rezultat koji inspirira za novu borbu, a ne za prihvaćanje poraza"-Žan-Pol Sart, 1963

05.08.2006.

01.02.2005. http://brlogar.blogger.ba/

apsurdisti su mi uvijek bili na vrhu knjizhevne ljestvice. ali isto kao i zhivot koji ne podrazumjeva jezik: uvijek se stavim u odnosu sa fenomenom koji izgleda na nepravilnu geometrisku figuru u chudnom uglu, ali skoro i da ne promjenim svoju osobnost. sad se pitam da li je to zbog sigurnosti.

"Tek sam poceo Admini i ostali koji ovo čitate. Svaki početak bi se trebao dešavati ponedeljkom, i zato Vas sve molim za oprost!"


"ja PONEKAD spavam kraj puta! NEKAD sam bijesan ali UVIJEK gladan! I sretan UVIJEK sretan i kad sam tužan! NIKAD nisam saznao šta to meni znači ako sam lijep!?! Ja sam da prizivamo MESIJE! Ništa od pokreta i političkih lidera! Civilizacija je u onome što obično ne pokazujem na ulici, ja bih prizivao MESIJU, ako može da je južnoamerikanka, indijanka koja živi u zajednici sa tri crnca a BETMEN i ROBIN joj okopavaju baštu i dostavljaju joj printane verzije mojih blogova na tankoj rizli u dugačkoj rolni, poput ovog komentara. " - Vaš Libo Lorić

05.08.2006.

a wind of such violence



izvukli bi me ljudi iz mojih jazbina. namaili iz mojih igrališta, osigurana sabodljikavom žicom, upornošću pedofila u školskom dvorištu.

srećom imam sjecanje zlatne ribice. 5s. sjecam se sirenom sa više repova, pjesma je bila ona iza zatvorenih vrata... "sjecam se nje..." a zavšila je u punom cvatu pupoljaka. stajala sam ispred ogledala, u istoj prostoriji sa pjevom. vrata su se otvorila, pa sam saznala: ja sam vjetar, od onih toplih, mirisnih, bremenih raznih vlaga... ja sam vjetar u gradini, ljetom, u gradini nakon pada, u gradini nakon ponovog dobijanja raja. svi su tu, a nikoga nema, spavaju. jedan čovjek sjedi za stol na trijemu i guli jabuke. da, sjecam se ovog čovjeka on je otvorio vrata. pije rakiju stomačaru, ja sam topli vjetar koji tumara gradinom, bremenom života. stajala sam ispred ogledala raspuštenom kosom sa osmjehom.
onda je došla jesen.
pa zima. držila sam taj život u mene, kao što se drži dah. do zime. čekala sam na znak. znak sam dobila i srušila na pod. kad sam se probudila

e ovde počinje priča. izdahnula sam: otrov: neka se lomi nos, nek se otkidaju komadi uha, nek se jezik koji pjeva otopi, nek se lice razobliči. rekla sam " šta je meni na srcu, tebi nek je na licu"

kad sam se probudila isekla sam kosu, i toplinu i mirise i vlagu. sisala sam jezik da ne progovorim: riječi mogu biti opasne kao uroklive oči, samo sa sjecanjem onoga što su oči vidjele. rekla sam samo " nek ti se da, a da ti se ne može!"

...

onda se sve stišilo, ja sigurna u mojem igralištu, sa maskama iz magacine teatra, recimo: obukla sam ples, obukla sam osmjeh. šminkala se brzinom igrala se tolerancije...
ali, zavoljela sam još više životinje, ostalo je razumljevanje za ljudi koji su tu i trebali biti. i za potrebe ribice i mobitel kojeg sam punila svakih 3-4 dana. ljubila sam onaj štit tu i tamo. opet neki glas iza ograde. vidio je glas igru. nedužni civil, kolateralna šteta, pomislih. pokušah objasniti. nije nikako otišao sa ograde.
ometao me je dok sam učila sam ove magijske tehnike koje su tražile dosta koncentracije, morala sam dati nekim tamo Bogovima svoja jetra kao žrtvu:
- kad na tebe krenu strele ti se pretvori u stenu, nek se razbiju i propadnu u more. onda pošalji val gdje su strele pale na istu adresu.

znate onu opciju kod zubara kad vam suši zub da smjesti plombu? za mene najbolniji osjećaj. nikad nisam ni glasa ispuštala kad bi me tijelo bolilo. samo sam se otimala kao kad se divlji konj osedla.

postala sam jesenji vjetar, onaj početkom decembra ili u sredini januara. sad stisnutim dlanovima izgovaram mantru: nek mu se može, ali nek mu se ne da. (ne istom liku ba!:)

03.08.2006.

k kao kurac od anakonde

d kao parker.

Unfortunate Coincidence

By the time you swear you're his,
Shivering and sighing,
And he vows his passion is
Infinite, undying -
Lady, make a note of this:
One of you is lying.

***

i s kao plath

Not easy to state the change you made.
If I'm alive now, then I was dead,
Though, like a stone, unbothered by it,
Staying put according to habit.
You didn't just tow me an inch, no-
Nor leave me to set my small bald eye
Skyward again, without hope, of course,
Of apprehending blueness, or stars.

That wasn't it. I slept, say: a snake
Masked among black rocks as a black rock
In the white hiatus of winter-
Like my neighbors, taking no pleasure
In the million perfectly-chiseled
Cheeks alighting each moment to melt
My cheeks of basalt. They turned to tears,
Angels weeping over dull natures,

But didn't convince me. Those tears froze.
Each dead head had a visor of ice.
And I slept on like a bent finger.
The first thing I was was sheer air
And the locked drops rising in dew
Limpid as spirits. Many stones lay
Dense and expressionless round about.
I didn't know what to make of it.
I shone, mice-scaled, and unfolded
To pour myself out like a fluid
Among bird feet and the stems of plants.

I wasn't fooled. I knew you at once.
Tree and stone glittered, without shadows.
My finger-length grew lucent as glass.
I started to bud like a March twig:
An arm and a leg, and arm, a leg.
From stone to cloud, so I ascended.
Now I resemble a sort of god
Floating through the air in my soul-shift
Pure as a pane of ice. It's a gift.

11.07.2006.

...kako je bilo

28.04.2006.

drugi dio pisma

je nesto kao ljubljenje na trgu
sa diskretno* jebo vas tose proeski u skenderiji*
znaci sa diskretno drpanje guze...

to je ovaj drugi dio pisma,
ovdje odgovoren.

....
to ti je.
kad sam se zaklela da zadnji put cekam. zato sad poteskoca u ucestvovanju pisanja scenarija, ali onaj susret na trijemu, kad sam prepisivala crvenu tacku sa tvog cela, na palomu, me je znas... sad hD je nov.

a ono... ne sjecam se nicega...

28.12.2005.

poljupci od pekmeza, retro

jeste li ikad okusili poljupce od pekmeza? evo dio recepta, ostalo nema šansi da kažem... u stvari i ja sam se čudila i pokušala malo više doznati

<b>" upotrebiti samo zrele trešnje, ali mogu biti i napuknuti od kiše"</b>

05.2005.


<i> /U vezi ovoga, rekli su mi da sam sadist(drugi put u nedelju dana!) jer pominjem trešnje u kasnom dec., jel sam to našla dobru travu, kakav sam trip progutala.../</i>

24.11.2005.

karma police

"karma police arrest this man
he talks in maths



... he buzzes like a fridge....
he's like a detuned radio..."


this is what u get...



for a minute here... i lost myself..."

24.11.2005.

Pozdrav je ovdje

"prepoznaćeš sebe kao izvor inspiracije. Isti izvor djeluje i u mnogim drugim slučajima, u skrivenim ponorima.
Pozdrav je ovdje, a tekst u attachmentu"

"LIVADA I PRAVEDNICI

... Kad u livadi nema hlada, onda je to uvod za dramski zaplet prvog ranga. A kada čak u tri livade nigdje hlada nema, onda to postaje toliko prijeteća slika, da se mora potražiti spas i osnažiti nada nečim osobito izuzetnim. Ništa manje nego "samo jedna, samo jedna, ruža kalemljena" može livadi očuvati njen privilegiran status mjesta koje kao da nije od ovoga svijeta. Tek ruža, to čudo harmonije i ljepote, koja izvan sebe nema drugog razloga za postojanje, i ne treba višeg opravdanja, taj dašak mirisa koji zrači iz grimiznih latica osutih rosom, sazdan iz grudve blata i pregršti svjetla, uspostavlja iznova osunčanu livadu kao perceptivnu i kognitivnu činjenicu u čitavoj njenoj višeznačnoj punoći.
Te pjesme bile su prvo što sam čuo, njihove tajanstvene poruke najraniji sadržaji koje sam upamtio. Kada sam vidio prvu livadu, zgranulo me, što tokom istog dana, jutrom osvanula livada prepuna trave i cvijeća, u suton omrkla pokošena. Niču tako, svakodnevno, najsvježije trave i cvjeta najmirisnije svijeće; i svakodnevno, padnu u otkosima pod blistavom oštricom, ni drugo jutro ne dočekavši, prameni trave i mnogi cvijet.
A opet, i gizdava i pokošena, livada ostaje livada. Ni jedna je kosa ne pokosi! Tako i svijet ovaj, nije drugo nego livada po kojoj cvjetaju i bivaju pokošeni svakog dana vlati i pramenovi trave i najljepšeg cvijeća. A opet, upravo tu se pred mene postavilo ključno pitanje: kako je moguće da propada ono što livadu čini livadom, a sama livada da odoli propadanju!? Kako sve u ovom svijetu porpada, osim samoga svijeta!?
Šta svijet kao cjelinu, čuva od propasti, šta ga spašava od sudbine kojoj je neumitno izloženo sve što je od ovoga svijeta!?

...Svejedno da li ih ima 10, 36, ili 360.000, svijet do danas nije propao. Od prospasti su ga sačuvali, i još ga čuvaju, pravednici, toliko koliko ih ima. Ko su oni?
Mnogi za sebe prisvajaju tu ulogu. Kroz istoriju, to su najprije bili vladari, svjetnovi, kao i duhovni, katkad oličeni u jednom istom čovejku. Danas lideri velikih zemalja tvrde da su bogomdani predvodnici slobode, demokratije, i mira, i da svi drugi treba da ih slijedi u njihovoj misiji spašavanja svijeta!
Iz biblijske priče o pravednicima, mi sasvim sigurno znamo da oni ne mogu biti i da usitinu nisu pravednici. Da pravednik nije niko ko sebe proglašava pravednikom, bez obzira da li je politički, ili duhovni lider, otac nacije ili vođa sa zlatom u kosi, sigurno je! Jer kad bi to bio, dakle kada bi bio to što misli da zna da jeste, smjesta bi umro. A oni tvrde, ali ne umiru!
Ima nešto krupno, uzbudljivo, nešto zaista dragocjeno i neprocjenjljivo u saznanju da svijet opstaje po zasluzi anonimnih, običnih ljudi! Nekih čija se lica ne pojavljuju na naslovnim stranicama listova i u uvodnicima udarnih TV vijesti. Zlo ima ime, pravednost je bezimena. Zlo traži nagradu, pravednost je sama sebi nagrada. Šta bi i moglo biti ravno vrijednosti pravednosti, važiti kao njen ekvivalent? Od dvojice koji su dobri, bolji je onaj koji toga nije svjestan.
Koliko čovjeku lakne na duši, kad zna da ne duguje ništa onima koji od njega išću sve, i kad god mogu, uzimaju sve! Koliko razvedrava istina da su stubovi svijeta oni tihi ljudi s kojima se susrećemo svakodnevno, oni koji za sebe ne zahtijevaju ništa od drugih, a od sebe daju sve najbolje što imaju!
U svakoj livadi, po neko plemenito stablo. Jasen. javor, breza, ili ruža kalemljena! Ne daju ploda, ne nude hranu tijelu već radost duši. Ne ono od čega, već ono zbog čega se živi! Ukras, i miris, i sjenu pružaju, gdje se čovjek može odmoriti, a lijepa djevojka sladak san usniti. Zbog njih, zbog tih stabala što nišu u livadi ili kraj livade, rascvjetana ili pokošena, livada ostaje livada!
Zbog pravednika, zbog tih ljudi sličnih stablima i ružama u livadi, ne propada ni ovaj svijet. Kad god zaželim da doznam razloge zbog kojih život vrijedi a svijet ne propada, obazrem se oko sebe, pun poštovanja za njih. " -
MONITOR 036

17.11.2005.

Rayela

"U spoznaji se može napredovati ukoliko se u datom trenutku postigne takav učinak ljubavi(to su njegove rijeci, vi cete izviniti zbog ovakvog kineskog žargona) da se duh naglo kristalizira u drugoj ravni, stupajuci tako u jednu nadrealnost. Vjerujete da je to moguce Lusija?

-Orasio vječito traži sijaset stvari - reče Maga. Zamaram ga jer ne umijem da mislim. Pola sigurno misli svo vrijeme.

- Jadna ta ljubav koja se mislima napaja - dobaci Osip

- Treba da budemo pravedni - reče Maga. - Pola je prelijepa, znam po očima kojima me je Orasio gledao kad bi se vracao od nje, izgledao bi kao šibica kad se upali, kao kad šibici odjednom sva kosa izraste pa to potraje jedva tren, ali je čudesno, kao neki prasak, kao oštar miris fosfora, i onaj veliki plamen koji poslije utihne. Takav se vracao, i to zato shto ga je Pola ispunjavala ljepotom. Ja sam mu to govorila Osipe, a bilo je i pravo da mu kažem. Vec smo postali malo daleki, mada smo se još voljeli.
Takve stvari se ne dešavaju naglo.
Pola je pristizala kao Sunce na prozor, ja moram da zamislim takve stvari da bih znala da govorim istinu.
Postepeno je ulazila razgrcuci mi sjenku
a Orasio bi izgarao kao na palubi broda,
sunčao se
bio srecan...

...

Teško je to objasniti
nije rijec o izdajama ili sličnom
Orasijo dobija ospice od takvih rijeci
kao što su izdaja ili prevara.

Ja sam napravila tu lutkicu jer se Pola nastanila u mojoj sobi. To je ipak bilo previše, znala sam da je u stanju da ukrade moje haljine.
da obuje moje čarape.
da upotrebi moj ruž za usne.

- Ali vi ste rekli da niste je poznavali

- i ne poznajem je, ona je bila u Orasiju tikvane! Na jaknu, na krznu kragne... E, pa Pola bi bila tamo kad je on ulazio, bila je u njegovom pogledu, i kada bi se Orasio skidao tu, u tom uglu, bila je u njegovom pogledu, kad bi se kupao onda bi iz njegove kože izmilela Pola, ja bih je vidjela
kao ektoplazmu i obuzdavala se da ne zaplačem pri pomisli da ja nikad necu biti tako u Polinoj kuci,
da Pola nikad nece naslutiti moje prisustvo u Orasiovoj kosi, očima ili maljama.
Ne znam zošto... na kraju krajeva: lijepo smo se voleli. Ne znam zašto, zato što ne znam da mislim i on me zbog takvih stvari prezire."- Julio Cortazar,Školice

16.11.2005.

trickster("is meaningless ...")

Pomiriš se s tim da se neke stvari ne mogu poklopiti. To djeluje utješno, kao oslobođenje obaveze prema sebi. Kad kreneš, da probaš, izgubiš ravnotežu, oklizneš se, ponestaje tlo, ostaju samo haotične, isprekidane, munjevite slike cilja.

Vrati se Ano, da radiš stvari koje radiš najbolje.

A počinje s tim što se ne daš pomiriti s pomirenjem, tamo gdje si, ostani otvorena. Ali tamo se pleše drulčiji ples. Koliko i da ga shvataš, i imash opravdanja, čak ga volish, fali jedna nit da poveze sve to.

anqo ostani nemarna.

a dobra si sa lomljivim i krhkim ljudima.
sa lomnim. neotesani i sirovi "kao da je iz stjene otpala"(melkior) - svejedno. oni kao i ti: meki, sa puno vatre.
ti kao i oni: prijemčivi i sa razumljevanjem prema onome shto je za osudu.
isti ste u izbuvljivosti, u pretjerivanju.
i u oproštenju.
veže vas međusebna nezainteresovanost jedno za drugo.
toplom, skrišnom, pažnjom prema onom tihom ali nesalomljivom nastojanju da se dobije što se ne može dati, tamo i tako.

(tako svi stojimo ispravno nasuprot arogantnom, fanatičnom i/ili nasilnom masom).

ali kad se okreneš prema neko ko je sve to što su ljudi, s kojima si, ali sve to nekako srebrnasto, u izmaglici i nejasno sastavljeno: uvijek je iskosa pa izmakne, sklizne. Kako i da otvoriš ruke, kad pređeš već prvi korak približavanju, krah. Ta izmaglica ne prima, samo daje - što je isto loše kao i obrnuta situacija. Samo ako se ne osvrces su susreti moguci. Znajuci ovo, hodajuci maršom, gdje hodat mogu, izmorim se neobichno brzo.

19.04.2005.

12.10.2005.

Evo samo da pozdravim lipo jutro, sa jedinom Anom koju znam koja nema trag na ruku od TBC vakcine, mislim na doručak, sa desertom "od kuće"-palačinku... Tada sam se sjetila završne stihove one pjesme dole, glasno.

Mislim, bilo je sunčano, sve drugo, manje-više. To je dovoljan razlog:) za lijepo jutro, da možeš(da budeš budan) vidjeti sunce, ili bar nagoveštaj da je tu...

04.10.2005.

morala sam

eto nekad te baš to neko svijetlo probudi, u izvor sebe, a izvor rasplamti, pa se vazduh uznemiri i zaplesa sa onom ženom koja se kupala

"Zla krv ode, strepnje nas napustiše
Kada zamuknu odjeci poslednjeg rata
Mržnje, bijesa i kletve,
Otkriće se:
ČOVJEK JE POVOD ZA NEŠTO VIŠE!

Evo znanja koje nam je oduvjek dato:
"Zlo oko, zao nagon, mržnja,
izbacuju čovjeka iz svijeta!"
U galaktičkim vihorima,
U velikom kosmičkom viru
I u srcu smrtnika
Isto se ponavlja-
Na tri temelja svijet je izgrađen
"Na istini, na zakonu, na MIRU!"
Drevno je drvo niklo, onako
kako i pravi čovjek raste
Svo sazdano iz vjere:
"Što više pravde - više MIRA!"

Bacite, bacite, breme,
Sjetite se da nebom lete ptice,
Pod vodama plivaju ribe bistrooke
Mira velikog ima
Samo treba odložiti oružje
Pacem vult eliquis? Arma deponat!
Djelujmo dakle, sve je pred nama
Pjevajmo, pišimo, stvarajmo,
slikajmo, dišimo!

Dijelite ono što je lijepo,
I ono što je na lijep način dobijeno
Ne zastirite istinu neistinom!

Istina drži prhku Zemlju na okupu
Istina čini živu vodu - vlažnom,
Vatru - da plamti
Vazduh - da lebdi
Sunce - da blista
Istinom zatvorena usta lažnom
Dah svega što jeste,
Sopstvenu istinu zauvjek pamti!

Takav će biti moj svijet!
Putevi će mi biti otvoreni, "-F.


Stariji postovi



burning the letters
I made a fire; being tired
Of the white fists of ...Letters and their death rattle
When I came too close to the wastebasket
What did they know that I didn't?
Grain by grain, they unrolled
Sands where a dream of clear water
Grinned like a getaway car.
I am not subtle
Love, love, and well, I was tired
Of cardboard cartons the color of cement or a dog pack
Holding in it's hate
Dully, under a pack of men in red jackets,
And the eyes and times of the postmarks.

This fire may lick and fawn, but it is merciless:
A glass case
My fingers would enter although
They melt and sag, they are told
Do not touch.
And here is an end to the writing,
The spry hooks that bend and cringe and the smiles, the smiles
And at least it will be a good place now, the attic.
At least I won't be strung just under the surface,
Dumb fish
With one tin eye,
Watching for glints,
Riding my Arctic
Between this wish and that wish..."

BROJAČ POSJETA
42505

Powered by Blogger.ba